Borbala Igumanović, rođena Levi, imala je 22 godine kada su je s majkom, ocem i dvanaestogodišnjim bratom Tiborom odveli iz kuće u Čantaviru kod Subotice i potrpali sa ostalim Jevrejima u teretne vagone. Borbala se još seća tog voza, 13. maja 1944. godine, koji je išao samo u jednom smeru – u koncentracioni logor Aušvic-Birkenau.
Nisu se zaustavljali, vrata se nisu otvarala ni na jednom odmorištu. Stajali su nabijeni kao sardine, jedva su disali, danima bez vode i hrane. Svaki taj trenutak nadirao je iz pamćenja penzionisane službenice iz Čantavira dok je sa premijerkom Srbije Anom Brnabić putovala avionom na ceremoniju obeležavanja 75. godišnjice oslobođenja logora.
Borbala na ceremoniji sa ćerkom Marijom, foto: Privatna arhiva
Bio je to prvi put, posle sedam i po decenija, da je zakoračila u predvorje pakla u kom je izgubila najbliže. Držala se hrabro. Suze su došle kasnije, dok pričamo o smrti roditelja i brata.
Bilo ih je petoro. Majka Marija, otac Reže, devetnaestogodišnji Ferenc (Franjo), najmlađi Tibor i ona. Otac je bio vlasnik drvare i mirno su živeli sve do proleća 1944. godine, dok Nemačka nije okupirala Mađarsku. Od kraja aprila počinje etničko čišćenje Mađarske i Bačke od Jevreja. Franjo se ranije pridružio mladim komunistima i bio uhapšen prethodne godine. Osam meseci je bio zatočen u Žutoj kući, ozloglašenom mučilištu u Subotici, a odatle je interniran u Šatoraljaujhelj, u Mađarskoj, i potom u Dahau.
– Sve do završetka rata, dok se nisam vratila kući, nisam znala ni gde je, ni da li je živ – kaže gospođa Borbala.
U Aušvic je sa ostatkom porodice i komšijama stigla iznurena. Ni sama ne zna, kaže, koliko su dana putovali:
– U početku su nas smestili zajedno, u dugačke barake. Kasnije su nas odvojili i mene poslali na rad u fabriku konca, u Langenbilauu, pa u logor Paršnic, i na kraju u gradić Gerlic. Tu sam sa ostalima kopala rovove. Ali, to je već bilo u maju 1945. U međuvremenu, majku, oca i brata su ubili u gasnoj komori, ali to tada još nisam znala.
Borbala sa premijerkom i ćerkom Marijom, foto: Vlada Srbije
Gospođa Borbala kaže da za gasne komore logoraši nisu znali. Bar ne kada je ona bila tamo. Videli su dim kako vijuga iz dimnjaka, ali nisu imali predstavu šta bi to moglo da bude. Samo su povremeno neki logoraši odvođeni i nisu se vraćali.
Tokom boravka u Aušvicu naša sagovornica dobila je dizenteriju. Kaže, vladala je sveopšta glad. Niko ih nije tukao, ali su uslovi života bili jezivi, a obroci neredovni. Kada bi i dobili nešto da jedu, to bi obično bila čorba sa ljuskama od krompira. Izlečili su je kad je poslata u Langenbilau, da bi mogla da radi. Tu je i hrana bila redovna.
U dokumentima se vodi da je u logoru bila od 29. juna 1944. do 14. avgusta 1945.
Borbalini transporti kroz logore, u Aušvicu je bila više od godinu dana, Foto: Privatna arhiva
– Rusi su nas oslobodili 29. maja. Odmah su poslali kući sve koji su bili sposobni da idu. U Čantavir se vratilo samo nas nekoliko. Znam za moju sestričinu i još jednu porodicu. Nisam znala šta je sa ostalima. Brat Franja se pojavio na vratima nekoliko nedelja kasnije. Tata, mama i Tibor nikad – s mukom izgovara gospođa Borbala.
Foto: Privatna arhiva
U njihovoj kući bili su Rusi, crvenoarmejci. Sve je bilo bukvalno očerupano. Kada su odvedeni, meštani su razgrabili nameštaj i pokućstvo. Oni pošteni, stvari su vratili. Oni drugi – nisu.
Život je krenuo dalje. Borbala je završila ekonomsku školu, koju je započela pre rata, zaposlila se, udala za milicajca Karolja Igumanovića, rodom iz okoline Vinkovaca. Stekla je porodicu, a na put u Aušvic pratila ju je ćerka Marija. Na groblju u Čantaviru je spomenik Levijima stradalim u logoru, ali njihovih tela tu nema.
Izvor: Večernje novosti