Piše: Radmila Petrović
Celokupna jevrejska zajednica u Srbiji počiva na tri stuba: na Savezu jevrejskih opština Srbije, u koji su udružene sve jevrejske opštine, i na dve ustanove Saveza – Rabinatu i Jevrejskom istorijskom muzeju.
Značaj prvog stuba – Saveza, ne bi trebalo posebno objašnjavati, imajući u vidu da, kao verska i etnička organizacija koja je centralni organ svih opština, predstavlja jevrejsku zajednicu Srbije u zemlji i inostranstvu. Bilo bi normalno da je time sve rečeno. Ali, od 15. oktobra 2017. prestaje da postoji sve što je normalno, legalno i legitimno. Nezajažljiva, brutalna glad za novcem (neki novac izjednačavaju sa moći), pretvorila je Savez u prepreku, neprijatelja. Zato što po Zakonu o otklanjanju posledica oduzimanja imovine žrtvama Holokausta koje nemaju živih zakonskih naslednika, finansijska podrška iz budžeta Republike Srbije uplaćuje se na račun Saveza. To je 950.000 evra godišnje, u periodu od 25 godina! O raspodeli tih sredstava opštinama odlučuje Izvršni odbor Saveza, a na osnovu kriterijuma propisanih Zakonom. Da ne bude zabune: o novcu odlučuje deset opština, a ne jedan čovek!
Sad stvari postaju malo jasnije. Od deset opština članica Saveza, dve nisu zadovoljne veličinom kolača koji dobijaju (Beograd) ili uopšte ne dobijaju (Zemun, jer nije hteo da otvori odgovarajući račun). Statut Saveza dozvoljava da tri opštine traže Vanrednu skupštinu. Decembra 2017. pronalaze trećeg partnera – JO Kikinda. Poštujući redovnu proceduru, Skupština se zakazuje za 18. februar 2018. Nekoliko dana uoči toga, Beograd odustaje! Od Skupštine, ne od razvaljivanja Saveza. JO Kikinda shvata da brod tone i nestaje sa scene.
Maja 2018. godine, vaskrsava novi partner – JO Priština. Ova opština već dugo ne daje znake života. Ne dostavlja godišnje izveštaje o svojim aktivnostima, ne daje podatke o broju članova niti o mestu gde žive. Da li su članovi nekih drugih opština? Imaju li Statut? Da bi se dobili odgovori na ova pitanja, Izvršni odbor Saveza formira komisiju (I. Asiel, A. Gaon, A. Albahari) sa zadatkom da ispita status JO Priština, o čemu obaveštava predsednika Dobricu Prlinčevića, uz molbu da sarađuje s komisijom.
Pokojni Čeda Prlinčević, predsednik ove Opštine u vreme kad su svi morali da pobegnu iz Prištine, bio je dobar i pošten čovek, bio je moj dragi prijatelj. Koliko mi je žao što više nije sa nama, toliko mi je drago što nije doživeo da vidi s kim se i zašto udružuje njegova Opština. Šta je to što bi Čedu sigurno pogodilo? Raspisana je tzv. „Izborna skupština Saveza“ koja se održala 1. jula ove godine. Počinju pritisci na pojedince, spekulacije o novom (starom?) predsedniku… Uprava JOB se čak usuđuje da napiše članstvu: „U cilju očuvanje zajedništva, duha pripadnosti i institucija SAVEZA odlučni smo da zaustavimo nekolicinu sadašnjih funkcionera u nameri da razgrade i razjedine SAVEZ koji su decenijama stvarali naši preci. Naša dokumenta, naši izveštaji i naše odluke koje su bazirane na poštovanju i Statuta SAVEZA i Statuta JOB su na našoj strani. Činjenice potkrepljene odlukama, uz poštovanje Statuta su naše najjače oružje.“
O, Bože! Šta oni znaju o decenijama rada Sveza i našim precima? Šta znaju o statutima koje krše bez milosti?
Jednom rečju, prenosi se scenario iz JO Beograd, kojim su smenjeni „neposlušni“ članovi Nadzornog odbora i izabrani poslušni. Ljudi moji, zar su vam čast i obraz toliko jeftini?
Rabinat je ustanova, a rabin je institucija. Možda ovo zvuči čudno u pretežno sekularnoj zajednici. Međutim, nijedan Jevrejin ne sme da zaboravi da je od rušenja Drugog hrama, 70. godine nove ere, jevrejski narod opstao u rasejanju do današnjih dana samo zahvaljujući veri! Rabin, nosilac i predstavnik te vere, se sluša i poštuje. Jedini rabin za celu Srbiju. Stub zajednice!
U svim normalnim sredinama sve što je rečeno bilo bi opšte mesto. Da živim u normalnoj sredini, bilo bi me sramota da to napišem. Ali, nemam tu sreću. Mislim na sredinu u kojoj živim. Ovde je rabin postao nepodoban. Počinju priče da će Beograd angažovati drugog rabina. Pretpostavljam da je glavni uslov da ne bude gadljiv i da je spreman da ljubi sve što mu se nađe na putu.
Za službeni stan u kome živi, po ugovoru, rabin ništa ne plaća sve dok je rabin. Sad se traži kirija od 700 evra mesečno! Kad rabin u funkciji predsednika Komisije za prijem članova JOB, a po zadatku IO SJOS od 27. maja 2018. (videti deo teksta o JO Priština), postavi legitimno pitanje da li su neki ljudi članovi JOB, dobija pismeni odgovor:
„ Poštovani g. Asiel,
Prekoračujete svoja ovlašćenja kao rabin. Ukoliko imate bilo kakva pitanja u vezi JO Beograd ili njenog članstva, molimo Vas da se obratite zvaničnim upitom JOB, i da ne vršite privatne upite kod zaposlenih i na njih vršite pritisak. To što ste dozvolili sebi da se ponašate mimo Statuta Saveza jevrejskih opština Srbije i Jevrejske opštine Beograd je Vama na čast. Morate znati da nećete isključivati ni JO Beograd niti druge jevrejske opštine osnivače iz članstva u Savezu, pošto za to nemate ni mandat ni misiju, a naročito ne u ovako osetljivom političkom trenutku. Nadamo se da ćete razumeti ovo što Vam pišemo, jer svaki čovek mora da izabere šta radi u svom životu i za šta je odgovoran. Zadatak rabina je da radi na očuvanju jedinstva i okupljanju članstva a ne njegovom razjedinjavanju, niti na razgradnji institucija Saveza i njegovih osnivača. Sa naše strane, ostajemo verni očuvanju Saveza u punom kapacitetu.
Uprava JO Beograd“
Što je mnogo, previše je! Tako se obraća rabinu daleko od očiju javnosti. A kad se piše članstvu, Uprava JOB se pretvara u meku malu macu:
„Rastužuje nas i učešće u ovoj protivstatutarnoj grupi našeg rabina Isaka Asiela, ali nadamo se i očekujemo da će uvidom u odrednice Statuta shvatiti da mu svakako nije mesto u jednom ovakvom neformalnom telu, sa krajnje problematičnom namerom.“
Dakle, oni su etalon za licemerje!
Jevrejski istorijski muzej ne samo da je ustanova Saveza, već je najvažniji deo jevrejske zajednice Srbije. U njemu su, prema Ciriškom sporazumu iz 1996. godine, pohranjeni artefakti i arhivska građa sa celog prostora bivše Jugoslavije. Od praistorije do danas. Ako se desi da se u budućnosti zajednica drastično smanji ili nestane, Muzej će ostati jedino mesto u kome se čuvaju dokazi da su na ovom tlu živeli i stvarali Jevreji!
JO Beograd je vlasnik zgrade u kojoj je smešten Muzej. Godine 2015. dobijena je donacija za izradu projekta za rekonstrukciju prostora i stalne postavke JIM. Urađen je izvanredan projekat za koji ne mogu da se dobiju potrebne dozvole, jer je poslednje registrovano stanje u katastru iz 1928. godine! Dobro ste videli, nije greška u kucanju. Opština počinje da radi na rešavanju tog problema, i jula 2017. godine saopštava da će za 2-3 nedelje stići svi potrebni papiri. To se nije desilo do dana današnjeg. Bilo bi glupo postaviti pitanje zašto odugovlače, kad znamo odgovor.
U poslednjih nekoliko meseci bilo je pokušaja, od strane člana JOB, sabotiranja trogodišnjeg projekta za sređivanje, obradu i digitalizaciju dela arhivske građe, koji finansira Rotšild fondacija. Zbog toga je izgubljeno vreme, kasni se sa početkom radova, postojala je opasnost da se stvori loša slika o JIM kod donatora. Srećom, to je osujećeno i projekat će se realizovati.
PORUKA ZA „ČUVARE SAVEZA U PUNOM KAPACITETU“
Ne treba biti arhitekta ili građevinski inžinjer da bi se shvatilo da rušenje nosećih stubova izaziva rušenje građevine koju nose. Ispod teških ruševina, niko ne može da izvuče živu glavu. Još uvek nije kasno da smanjite bahatost i apetite, prizovete se pameti. To bi vam dalo vreme i prostor da bar odglumite da vam je stalo do naše zajednice i njene organizacije. U protivnom, za sve što će se događati u bližoj i daljoj budućnosti bićete odgovorni samo vi sami.
PORUKA ZA ČLANOVE JEVREJSKE ZAJEDNICE SRBIJE
Stojimo na prekretnici. Umorni, rezignirani, zgađeni. Imamo tu jednu malu zajednicu, a kao da je nemamo. Osećamo kao da nam tu nije mesto. Jer, ima nas koji od zajednice ne očekujemo materijalnu korist. Ima nas koji ne možemo, tačnije nećemo da budemo kupljeni, koji se ne prodajemo jeftino za tuđe ciljeve. TAKVIH NAS IMA MNOGO VIŠE!
Prema tome, dosta je bilo umora, rezignacije i gađenja! Najlakše je pustiti se niz vodu, pa šta bude. Nećemo to. Pokrenimo se i vratimo našu zajednicu na pravi kolosek. To nije tako teško kao što, možda, izgleda. Opet vam kažem: ima nas više. Kad se okupimo i ujedinimo – možemo sve!